Konflikt arhitektonske i konzervatorske struke jedno je od nezaobilaznih mjesta graditeljske prakse i diskursa, a u njegovu se ishodištu nalazi splet mitova, predrasuda i ideologema. S jedne strane – mit o arhitektu kao kreativnom geniju čije vizije nadilaze imaginacijske sposobnosti drugih sudionika graditeljskih procesa i stereotip konzervatora kao reakcionarne činovničke figure koja tim vizijama stoji na putu, kočeći tako opći društveni napredak, a s druge – shvaćanje naslijeđa kao identitetskog oslonca koji valja zaštiti pred pritiscima arhitektonskih stvaralačkih ambicija, ali i tržišne ekonomije. Međutim, uslijed mijena koje su se u posljednjih desetak godina dogodile ponajviše pod utjecajem ekonomske krize – od propitivanja ekološkog aspekta novogradnje i okretanja recikliranju naslijeđene građe, preko kanaliziranja autorske ekspresije u sferu rekonstrukcije, pa sve do drugačijeg razumijevanja uloge arhitekta u proizvodnom procesu i traganja za novim modelima podjele rada u studiju i na gradilištu – teme zaštite i rekonstrukcije graditeljskog naslijeđa postaju mjesto žive teorijske rasprave i praktičnih eksperimenata. Te teme posebnu važnost imaju u lokalnom kontekstu, u kojem baština igra nezaobilaznu ulogu u konstrukciji nacionalnog identiteta, ali i nacionalne, turizmu orijentirane, ekonomije. O arhitekturi i konzervaciji, naslijeđu i identitetu te obnovi i turizmu za Oris su razgovarali arhitekt Idis Turato i konzervator Miljenko Domijan, a razgovor se odvio u nedavno obnovljenoj Kneževoj palači u Zadru.